Pastele su jedan od onih medija koji na prvu djeluju pristupačno, gotovo bezbrižno. Nema miješanja na paleti, nema čekanja da se boja osuši, nema četkica koje treba prati. Uzmeš skup pastela, naneseš boju na papir i crtaš. Zvuči jednostavno.
I jest jednostavno, dok ne primijetiš da tvoji radovi nekako uvijek izgledaju isto. Boje su tu, oblici su tu, ali nema dubine, nema teksture, nema onog “wow” koji vidiš na tuđim radovima. Razlika između tih radova i tvojih nije bolji set pastela ni skupi papir. Razlika je u tome što netko tko zna što radi ima repertoar tehnika i zna kada koju primijeniti.
Ovaj vodič prolazi kroz sve ključne tehnike crtanja pastelima, od blendinga i layeringa do sgraffitta i scumblinga. Uz svaku tehniku objašnjavamo i zašto funkcionira, ne samo kako se izvodi, jer kada razumiješ logiku iza tehnike, počneš je primjenjivati intuitivno i prilagođavati je svom stilu.
Prije nego počneš, pokušaj razumjeti materijal s kojim ćeš raditi
Prije nego uđemo u tehnike, vrijedi razumjeti zašto se pastele ponašaju onako kako se ponašaju, jer bez toga mnoge tehnike neće davati smislene rezultate.
Pastele se sastoje od pigmenta i vezivnog sredstva. Kod mekih pastela vezivo je minimalno, što ih čini iznimno pigmentiranim i laganim za nanošenje, ali i lomljivijima. Kod tvrdih pastela i pastelnih olovaka vezivo je izraženije, pa daju tanju liniju i bolju kontrolu, no intenzitet boje je nešto slabiji. Kod uljnih pastela vezivo je ulje i vosak, što im daje krem teksturu i čini ih otpornijima na lomljenje.
Papir na koji crtaš ima ono što se zove “tooth”, što je hrapavost površine koja fizički hvata pigment. Svaki papir ima ograničen kapacitet za pigment. Kad ga premastiš, svaki novi sloj koji naneseš počne gurati prethodni umjesto da se nadovezuje na njega. Zbog toga iskusni crtači počinju lagano i grade prema intenzitetu, a ne obrnuto.
Razumijevanje ove dinamike temelj je svake tehnike koja slijedi.
Kako blendingom možete postići meke prijelaze bez gubitka živosti boje
Blending je stapanje dvaju tonova ili boja bez vidljive granice između njih. Na papiru to izgleda elegantno i lako, a u praksi zahtijeva malo više od pukog razmazivanja.
Postoji nekoliko alata za blendanje i svaki daje drugačiji rezultat. Blendanje prstom najbrže je i najintuitivnije. Vrškom prsta laganim kružnim pokretima miješaš rub jedne boje s rubom druge. Rezultat su topli, organski prijelazi koji izgledaju prirodno. Problem je što prst prenosi ulje s kože na papir, što s vremenom može smanjiti sposobnost papira da prima novi pigment. Zbog toga je za dulje radove ili za radove gdje planiraš puno slojeva pametnije koristiti stumpu.
Stumpa ili tortillon, savijeni je papirni štapić bez masnoće. Teksturom razmazuje pigment preciznije nego prst i ne ostavlja uljne tragove na papiru. Posebno je korisna za mekane suhe pastele i za sitnije dijelove crteža gdje prst ne može dovoljno precizno djelovati. Pamučni štapić za uši ili papirni ubrus dolaze do izražaja na većim površinama gdje želiš difuzan, mekan prijelaz kakav se koristi, primjerice, za nebo ili za pozadinu.
Jedna od najčešćih grešaka početnika je previše blendanja. Kad se sve blenda do savršene glatkoće, rad izgubi karakter i počne izgledati generički. Pastelama je svojstvena određena tekstura i vidljivost poteza, pa oštri rubovi i svjesno ostavljeni tragovi četkice nisu greška već stilska odluka. Najefikasnije blendanje je ono koje je selektivno. Konkretno, mekan prijelaz neka bude tamo gdje treba izgraditi volumen ili atmosferu, a oštar rub tamo gdje oblik treba definiciju.
Kada blendaš dvije boje koje su komplementarne ili jako različite po tonu, radi u malim koracima. Previše blendanja komplementarnih boja na papiru može rezultirati mutnim, sivkastim tonom koji nije bio namjera. U tim slučajevima je bolje zadržati svaki ton na svojoj strani i miješati samo na rubu.
Zašto se pastele ne nanose odjednom
Layering je princip gradnje slike u slojevima i jedan je od koncepta koji najviše razlikuju iskusnog crtača od početnika. Početnici često pokušavaju postići konačni ton odmah u prvom nanosu, što brzo zasiti papir i ne ostavi prostora za korekcije ni za gradnju dubine.
Proces ide ovako: prvim slojem naznačuješ osnovu, najsvijetliji ton ili najveće plohe. Sljedeći sloj dodaje srednje tonove. Tek treći i četvrti sloj ulaze u sjene i detalje. Na kraju, pastelnim olovkama ili tvrdim pastelima, dodaješ najfinije detalje koji daju oštrinu i preciznost.
Kod mekih suhih pastela ovaj princip je posebno važan jer papir ima ograničen tooth. Jednom kad papir ne može više primiti pigment, ne možeš ga forsirati. Ako kreneš preintenzivno, ostaneš bez prostora za gradnju. Jedini izlaz u tom trenutku je nanijeti fiksativ, koji privremeno stvara novu hrapavu površinu, ali i mijenja izgled boja, posebno ih tamni.
Što se tiče uljnih pastela, ne suše se na klasičan način, nego zadržavaju svoju kremastu teksturu. To znači da novi sloj ne nanosiš na suhu podlogu, već na još uvijek mekani prethodni sloj. Zbog toga moraš raditi u tanjim nanosima i imati strpljenja između slojeva. S uljnim pastelima možeš postići efekt sličan uljnom slikarstvu, s bogatim, zasićenim nanosima boje koji se stapaju jedan u drugi.
Pastelne olovke gotovo se uvijek koriste kao zadnji sloj jer daju najtanju liniju i najveću kontrolu. Savršene su za dlake na portretu životinje, za teksturu tkanine, za fine, precizne konture i definiranje oblika koji su se u prethodnim slojevima malo izgubili u blendanju.
Postoji i tehnika miješanja vrsta pastela u slojevima. Podloga od mekih suhih pastela daje bogatu, meku bazu s puno pigmenta, a završni detalji pastelnim olovkama donose preciznost. Ova kombinacija daje radovima i dubinu i oštrinu, što je teško postići s jednim tipom pastela.
Što su hatching i crosshatching tehnike crtanja pastelama koje zaista mijenjaju rezultat
Hatching i crosshatching tehnike mnogi početnici zaobilaze, jer asociraju na olovku i skiciranje, a ne na pastele. Zapravo su upravo u pastelima posebno efektne jer se pigment akumulira duž linije i daje bogatiji ton nego što bi dao isti potez olovkom.
Hatching su paralelne linije u istom smjeru. Crosshatching su linije koje se sijeku pod kutom, najčešće pravim ili dijagonalnim. Oboje simuliraju gradijent tona bez ikakvog blendanja, i to na način koji papiru ostavlja prozračnost, jer pigment nije nanesen po cijeloj površini, nego samo duž linija.
Tehnika funkcionira na temelju optičke iluzije. Kada gledaš crosshatching s normalne udaljenosti, mozak registrira ton, a ne individualne linije. Što su linije gušće i što se više sijeku, ton je tamniji. Što su rjeđe, ton je svjetliji. Ovim možeš graditi iznimno kontrolirane prijelaze od svjetla do sjene, posebno na cilindričnim ili sfernim oblicima gdje je volumen ključan.
Pastelne olovke idealan su alat za ovu tehniku jer daju finije linije nego štapić pastela. Pritisak na olovku direktno utječe na intenzitet linije. Ako pri hatching potezu slabiš pritisak prema kraju, linija postaje sve svjetlija i prirodno se stapa u svjetliji ton. Ovaj detalj, prilagodba pritiska unutar jednog poteza, jedna je od onih malih tehničkih navika koje radove podižu za cijelu razinu.
Osim što služi za sjenčanje, hatching pastelima daje poseban šarm. Vidljive linije stvaraju onaj prepoznatljiv izgled koji radu daje poseban stil. To nikako nije rješenje za one koji ne znaju blendati, nego predivna tehnika koja ima svoju tradiciju u ilustraciji.
Što je scumbling tehnika i kako je primijeniti u radu s pastelama
Scumbling je tehnika laganog nanošenja boje kružnim, nepravilnim potezima koji se djelomično preklapaju i djelomično ostavljaju papir vidljivim. Rezultat je teksturirana, prozračna površina.
Ključna karakteristika scumblinga je ta što se ne prekriva kompletna površina papira. Između nepravilnih kružnih poteza ostaje prazan prostor, kroz koji proviruje ili bijeli papir ili prethodni sloj boje. Taj efekt stvara optičku prozračnost i dubinu koju ne možeš dobiti jednolikim premazivanjem.
Tehnika je posebno korisna za imitiranje prirodnih tekstura. Mahovina, trava, grmlje, oblaci, gruba kamena površina, morska pjena i kora stabla primjeri su motiva gdje scumbling daje uvjerljiv rezultat kojeg je teško postići na drugi način. Kod pejzaža se redovito koristi za vegetaciju u pozadini jer ne zahtijeva crtanje svakog lista ili grančice, a daje dojam gustoće i organskosti.
Pritisak na pastel pri scumblingu mora biti lagan. Ako je pritisak prejak, pigment se nanese previše ravnomjerno i gubi se efekt prozračnosti. Što laganije nanosiš boju, to se više papirna tekstura probija kroz pigment i rezultat je realističniji.
Scumbling se može koristiti i za glazing efekt, što znači nanošenje jedne boje u laganom scumblingu preko drugačije boje ispod. Ako naneseš, na primjer, lagan sloj zlatne ili narančaste u scumblingu preko tamnoplave, dobiješ optičku mješavinu koja izgleda raskošno i složeno, a tehnički je relativno jednostavna za izvesti.
Kako primijeniti sgrafitto tehniku (crtačku tehniku grebanja)
Sgrafitto dolazi od talijanske riječi za “grepsti” i opisuje tehniku gdje se kroz naneseni sloj pastela grebe oštrim predmetom kako bi se otkrila podloga ili prethodni sloj boje ispod.
Za sgrafitto trebaš dovoljno debeo sloj pastela, jer ako je sloj tanak, grebaćeš po papiru bez pravog efekta. Posebno dobro funkcionira s uljnim pastelima. Kod mekih suhih pastela također možeš dobiti odličan efekt, ali treba pripaziti da ne oštećuješ papir agresivnim grebanjem.
Alat kojim grebeš se razlikuje ovisno o željenom efektu. Nož za modeliranje ili stražnji kraj četkice daju relativno čistu liniju. Čačkalica daje finiju, oštriju liniju. Grubi predmet poput noktiju ili metalne šiljaste špatule daje širu, grublju brazdu. Svaki alat ostavlja drugačiji trag i vrijedi eksperimentirati.
Najdramatičniji vizualni efekt postići ćeš kada na svijetlu podlogu naneseš taman gornji sloj. Kada grebeš kroz tamnu boju, otkriva se svijetla podloga i dobivaš liniju koja kao da svijetli iznutra. Ova tehnika savršena je za prikaz svjetlosti na mokroj kosi, odbljeske na vodi, zvijezde na noćnom nebu ili za sitne detalje biljaka na tamnoj pozadini. Predmeti poput šiblja, grančica ili travki u prvom planu ispred zalaska sunca klasičan su motiv za sgraffito.
Sgrafitto se može kombinirati s ostalim tehnikama. Na primjer, možeš izgraditi scumbling sloj u pozadini, zatim prekriti ga tamnijim slojem, a onda sgrafitto tehnikom otkriti prozračne detalje koji daju dojam dubine u prostoru.
Kako odabrati papir za crtanje pastelama
Izbor papira početnici često zanemaruju, no vrsta papira ima ogroman utjecaj na to kako se svaka tehnika ponaša.
Pastele zahtijevaju papir s hrapavom površinom, takozvanim toothom, koji mehanički hvata pigment. Gladak papir, poput standardnog uredskog papira, odbije boju već nakon prvog sloja jer jednostavno nema čega da se pigment uhvati. Svaki sljedeći nanos kliže po prethodnom umjesto da se veže za podlogu.
Papir za pastele koji se najčešće koristi je onaj s vidljivom teksturom, bilo da je to tradicionalni reljef papir ili posebno gruba površina brušenog papira. Brušeni papir ima površinu koja se osjeća gotovo poput finog brusnog papira. Može primiti znatno više slojeva pigmenta nego standardni papir za pastele jer mu tooth ne “umire” tako brzo. Dobar je izbor za složenije radove s puno slojeva i detalja. Kod portreta, realističnih pejzaža ili bilo kojeg rada gdje planiraš deset i više slojeva, brušeni papir te neće iznevjeriti.
S druge strane, brušeni papir je hrapaviji pa pasteli brže troše. Ako radiš brze skice ili eksperimentiraš, standardni papir za pastele s manjim toothom sasvim je dovoljan i ekonomičniji.
Boja papira također utječe na rezultat. Bijeli papir daje najsvjetlije osnove i neutralan je za sve boje. Sivi ili srednje tonski papir popularan je za portrete i figurativni rad jer je polazna osnova bliska koži u sjeni, što znači da odmah možeš dodavati i svjetla i sjene. Tamni papir dramatičan je za noćne motive, portrete s jakim kontrastima ili apstraktne radove.
Vrijedi znati i da pastelni papir nije jedina opcija. Mnogi crtači koriste papir s teksturom za akvarel, karton ili čak gessiranu podlogu. Svaka površina daje drugačiji rezultat i dio je istraživanja medija.
Kada koristiti fiksativ, a kad ga treba izbjeći
Fiksativ je sprej koji kemijski veže pigment za podlogu. Koristi se iz dva razloga: da se spriječi razmazivanje gotovog rada i da se između slojeva stvori nova hrapava površina koja može primiti još pigmenta.
Međufiksiranje, što je nanošenje fiksativa između radnih slojeva, tehnika je koja produžuje kapacitet papira. Kada papir zasiti pigment i ne može primiti novi sloj, lagan sprej fiksativa stvori novu površinu. Nakon što se fiksativ osuši, što traje nekoliko minuta ovisno o vrsti, možeš nastaviti graditi boju. Ova tehnika posebno je korisna kod složenih radova koji zahtijevaju mnogo slojeva.
Međutim, fiksativ ima karakteristiku koju treba razumjeti prije upotrebe, a to je da potamnjuje boje. Posebno pogađa bijelu, pastelnu ružičastu, svjetloplavu i sve nježne tonove koji se koriste za svjetlije dijelove kompozicije. Razlog je kemijska reakcija između veziva u fiksativu i pigmenta, koja optički “zagasi” ton. Zbog toga se fiksativ ne nanosi na završen rad ako je točan izgled boje bitan za rezultat.
Kada koristiš fiksativ između slojeva, nanosi ga s udaljenosti od barem 30 centimetara i u laganim, ravnomjernim raspršivanjem, jer nije cilj natopiti papir. Previše fiksativa zatvori papir umjesto da ga pripremi za novi sloj.
Alternativa fiksativu za gotove radove je uramljivanje pod staklo bez ikakvog spreja. Staklo štiti rad od razmazivanja i UV zraka, a boje ostaju netaknute. Ovo je opcija koju mnogi profesionalci preferiraju za završne radove.
Koje su najčešće greške kod crtanja pastelama i kako ih ispraviti
Razumijevanje tehnika pola je posla. Jednako je važno prepoznati što ne funkcionira i znati kako se iz toga izvući.
Jedna od najčešćih grešaka je kretanje previše tamno i previše intenzivno od samog početka. Jednom kad papir zasiti pigment s tamnom bojom, gotovo je nemoguće nanijeti svjetliji ton povrh njega. Pigment svjetlije boje jednostavno se ne veže dobro na zasićenu tamnu podlogu. Rješenje je uvijek graditi od svjetlijeg prema tamnijem.
Druga greška je korištenje previše boja. Pastele dolaze u ogromnim rasponima nijansi i iskušenje je koristiti ih sve. Međutim, kada se na jednom radu nađe previše različitih boja bez jasne veze, rad postane kaotičan. Iskusni znalci često rade s ograničenom paletom od petnaestak do dvadesetak nijansi prilagođenih konkretnom motivu.
Greška koja specifično pogađa početnike koji rade portrete je pretjerano blendanje lica do glatkoće bez ikakvog teksturnog naznačavanja. Koža nije savršeno glatka i izgledat će življe ako negdje ostaviš laganije nanesenu boju ili vidljiv potez nego ako sve izblendaš do jednolikog tona.
Ako si negdje krivo nanio boju, pasteli se mogu djelomično ukloniti mekanom gumicom za brisanje ili krutom gumicom koja se može oblikovati u finu šiljastu točku za precizno brisanje. Gumicu za pastele možeš mijesiti prstima, oblikovati u točku i brisati točno onaj detalj koji ti smeta. Ne briše savršeno, posebno na zasićenim tonovima, ali znatno smanjuje intenzitet boje i otvara prostor za korekciju.
Kako početi crtati s pastelama
Ako si sasvim novi u pastelima, najkorisnije je početi s jednim jednostavnim motivom, primjerice limun ili jabuka i proći kroz layering i blending na tom jednom obliku. Cilj nije savršen crtež nego razumijevanje kako se boja ponaša na papiru koji imaš pred sobom. Svaki papir, svaki brand pastela i svaka kombinacija ponašaju se malo drukčije i to se usvaja jedino praksom.
Kada savladaš osnove blendinga i layeringa, prirodan sljedeći korak je eksperimentiranje s hatching tehnikom i zatim sa sgrafittom. Scumbling možeš uvesti čim počneš raditi pejzaže ili bilo koji motiv s organskim teksturama.
Cijeli asortiman pastela, od uljnih do mekih suhih i pastelnih olovaka, pronađeš na nbhobby.com.
